Kada dolazimo na ovaj svijet, nismo sami, uprkos tome što na svijet prividno dolazimo sami. Onda, kako odrastamo, znamo da postoji neko sličan nama. Neko sličan nama u smislu neko izuzetno blizak, koga ćemo tek upoznati. Taj neko poznavaće nas bolje i od roditelja, biće nam draži od svih njegovih prethodnika, a opet nam je taj neko veća enigma nego sam univerzum.
Živimo dan za danom u neodređenom iščekivanju da je baš danas vrijeme za susret – možda je tu, iza ugla. Možda će biti iza tog ugla za nedjelju dana. Sve je moguće. U međuvremenu, upoznamo nekog drugog. On je interesantan, lijep, pametan i atraktivan. Silno nam se dopada, i izgleda da je prava ljubav rođena.
Zatim vrijeme prolazi i ponovo nam se čini da nešto nije kako treba. Izgleda da potraga ipak nije gotova – onaj koga sada imamo nije „Onaj“ koga tražimo. Zato odlazimo od onog koji nije pravi i tražimo pravog. I ponovo upoznajemo ljude, odlazimo od njih i oni od nas, i čekamo da se pravi pojavi.
Što je duži put ka onom pravom, imamo sve manje vjere. Da li on uopšte postoji?
Kada sasvim odustanete, i prestanete da vjerujete da ćete ikada doći do onog pravog, kada se spojite sa svojom samoćom i prihvatite je, tek tada se nevidljiva nit rasteže i obavještava onog pravog da vi postojite. To je trenutak kada ćete se spojiti.
Postoje magične, nevidljive niti između onih kojima je predodređeno da se sretnu. Oni će se upoznati tek kada prethodno upoznaju slobodu i samoću, kada kod njih mudrost prevlada budalastost, znanje prevlada neznanje, i kada prihvate svoju tvrdoglavost.
Tek će se tada upoznati – čisti, spremni da vole, da daju, da se raduju. Zajedno uvećavaju svoju mudrost i osjećaje. Oni će biti ono na šta ljudi misle kada govore o srećnim parovima i brakovima.
Ni daljina, ni drugi ljudi ni sve prepreke ne mogu da spriječe njihovo upoznavanje, kao što ih ništa od toga ne može ni razdvojiti. I tek će zajedno spoznati da prava ljubav nije iskra u vatri života. Prava ljubav je ta vatra, a sve prepreke sagorjeće u plamenu.
Izvor: dobrarec.rs
